Strah od vode ili previše samopouzdanja: šta je veći rizik za bezbednost dece u vodi?
- Feb 4
- 4 min read

Roditelji često misle da je strah od vode najveći problem kod dece. Zato na časove plivanja dolaze sa željom da se taj strah što pre „izbriše“. Međutim iz dugogodišnjeg rada sa decom od najranijeg uzrasta u vodi mogu da kažem: Za bezbednost dece u vodi opasnije je previše samopouzdanja nego strah. Zvuči paradoksalno? Ali, da… Opasnije je kada se dete uopšte ne plaši vode!
Odgovornost je velika kada je dete u vodi
Ovaj tekst nije tu da roditelje uplaši, niti da decu pretvori u senku odraslih dok se igraju u vodi. Želja mi je da ponudim drugačiji pogled na strah i samopouzdanje u vodi – a sve u cilju bezbednosti.

Strah od vode kod dece – prirodna i korisna reakcija
Strah od vode kod beba i male dece nije problem sam po sebi.On je razvojna faza i važan zaštitni mehanizam.
Dete koje:
traži oslonac,
pažljivo ulazi u vodu,
ne pušta roditelja odmah,
pokazuje da poštuje sredinu u kojoj se nalazi.
Roditeljima često postavim pitanje: Da li želite dete koje se plaši vode – ili dete koje misli da voda nema granice? Strah, kada se pravilno vodi, ne koči dete, već ga uči oprezu.
Dete koje je naučilo da pliva i koje se oseća sigurno u vodenom okruženju treba da uživa u vodi. Tako i treba da bude. Često deca još uvek ne znaju da procene svoje mogućnosti i granice. I to je u redu. Zato smo mi roditelji tu - da razgovaramo, objašnjavamo, ali i da budemo prisutni. Ne da sputavamo slobodu, već da budemo oslonac dok dete ne nauči gde je granica u vodi.

Kada strah od vode postaje problem?
Strah postaje prepreka tek kada:
roditelj paniči,
stalno upozorava dete,
prenosi sopstvenu nemir - šalje poruku da je voda opasna sama po sebi.
Tada dete ne gradi odnos sa vodom, već razvija blokadu. U bebi plivanju i plivanju od najranijeg uzrasta cilj nikada nije „forsiranje“, već postepeno građenje poverenja – deteta u vodu i roditelja u dete.
Previše samopouzdanja – skrivena opasnost za bezbednost dece u vodi
Najveći rizik se ne pojavljuje na početku, već kasnije. Kada dete:
· propliva
· počne samostalno da se kreće
· stekne osećaj slobode.
Tada se roditelji opuste. U takvim situacijama im uvek kažem: „Sada morate biti još pažljiviji nego pre.“ I tada dobijem onaj poznati roditeljski pogled: „Kako sad oprezniji? Pa naučio je da pliva!“
„On se uopšte ne boji vode“
Na jednom času mama trogodišnjaka mi ponosno kaže:
„On obožava vodu, uopšte se ne boji, samo skače…uživa.“
I zaista – dete skače, roni, izlazi, ulazi…potpuno je slobodno u vodi. U jednom trenutku, u igri, pravi pokret koji još ne ume da iskontroliše. Gubi ravnotežu u plitkom delu bazena…Voda mu ulazi u nos, zagrcnuo se, javlja se mala panika. Mama je bila blizu – ali ne na dohvat ruke.
Situacija je rešena brzo, ali poruka je jasna: Samopouzdanje u vodi dolazi pre svesti o granicama.

Zašto se najveće greške dešavaju iz samopouzdanja?
Dete koje veruje da može sve:
ne prepoznaje umor
ne razume paniku
ne procenjuje rizik
Voda ne pravi razliku između deteta koje „zna“ i deteta koje se „igra“. Zato se u praksi najrizičnije situacije ne dešavaju kod dece sa strahom od vode, već kod one dece (i roditelja) koji se previše opuste.
„Na dohvat ruke“ – jedno od pravila bezbednosti dece u vodi
Jedna rečenica koju stalno ponavljam roditeljima:
Nema opuštanja kada su deca u vodi i oko nje.
Bez obzira:
da li dete „zna da pliva“
da li je bazen ili more, pa čak i kada,
da li je dete malo ili već samostalno,
ima godinu ili pet.
Roditelj mora biti stalno prisutan – fizički i mentalno.

Sekunda koja pravi razliku
Da ne mislite da se ovakve situacije dešavaju samo drugima – desilo se i meni. Sa dvoje male dece u vodi uvek sam na oprezu, ali u jednom trenutku skrenuo sam pogled na sekundu.
Moja ribica, iako od najranijeg uzrasta u vodi, skliznula je sa stepenica u plitki deo bazena i prevrnula se naglavačke. Reagovao sam u istoj sekundi, jer sam bio – na dohvat ruke.
Bez panike.
Bez stresa.
Bez traume.
E to je razlika između bezbednosti i rizika.
To je lekcija koju stalno ponavljam roditeljima: bez obzira na iskustvo i samopouzdanje deteta ali i roditelja, pažnja u vodi mora biti stalna. Nema ispijanja kafe i čitanja knjige dok je dete u vodi.
Samopouzdanje u vodi mora imati granice
Samopouzdanje je važno. Poželjno je da u vodi, kod dece od najranijeg uzrasta, ono bude usklađeno sa kontrolom i prisustvom odraslog.
Kod dece:
hrabrost dolazi pre iskustva
osećaj moći dolazi pre razumevanja opasnosti.
Zato je uloga roditelja da bude:
granica,
sigurnost,
oslonac.

Šta znači zdrav odnos prema vodi?
Zdrav odnos prema vodi znači da dete voli vodu i uživa u igri, ali istovremeno ima svest da voda zaslužuje poštovanje. To je dete koje se ne plaši, ali ni ne ulazi u vodu bez razmišljanja. Ono zna da roditelj prati situaciju i da je tu kao oslonac, ako zatreba. Takav odnos gradi poverenje u vodu, ali i osećaj sigurnosti – jer dete zna da nije samo.
Šta je važnije od svega kada je dete u vodi?
Kada govorimo o bezbednosti dece u vodi, zapamtite:
Strah od vode se može voditi i pretvoriti u sigurnost
Previše samopouzdanja je često nevidljiv rizik
Roditelj je najvažniji faktor bezbednosti
Ne vodeni rekviziti. Ne šlauf. Ne mišići.
Već, roditelj koji je prisutan u i oko vode.
Zapitajte se...
Kada sledeći put pomislite dok je dete u vodi:
„Ma zna on da pliva, mogu malo da se opustim“ – zapitajte se:
Da li sam dovoljno blizu ako mu zatrebam odmah?
Iz mog iskustva, u vodi, kao i u roditeljstvu, najveća greška je opuštanje, a najveća sigurnost – pažnja, prisutnost.






















































Comments