Rad u vodi sa decom, bebama zahteva pored stručnosti i neizmerno poverenje ne samo najmlađih plivača već i roditelja. Da, to je ono što se stiče sporo, a gubi brzo. Pre pola decenije postavio sam naglas pitanje: Kome poveriti rad sa bebama u bazenu? Kome prepustiti tek započetu priču Baby Swim Club-a? Njegovo ime je isplivalo – Vanja Petronijević! Poverenje u plivanje i rad sa najmlađima opravdao je tada i sada, deceniju kasnije.
Za Swimming Dad kao #Blog gost, Vanja Petronijević otkriva, u kom pravcu ga je poverenje u plivanje usmerilo, a gde ga sutra vodi? Sa kim bi danas plivao “vezanih očiju” sa punim poverenjem i da li je nekada izgubio poverenje u plivanje? Kao i koliko je važno poverenje roditelja za nesmetano plivanje dece?
Još kao mlad plivač, PK ”Valis” iz Valjeva, Vanja je zadobio moje poverenje u bazenu i kraj njega. Poverenje u vodi opravdao je i kao deo plivačke reprezentacije Srbije, gde je pod zastavom domovine, plivao tri godine. Tokom devet godina plivačke karijere, više puta je dobijao status državnog prvaka Srbije u tri različite uzrasne kategorije (pionir, kadet i junior). Vanja Petronijević je bio učesnik Evropskog olimpijskog festivala za mlade (EYOF) 2008. u Beogradu, gde je plivao 50,100 kraul i štafetu 4x100 kraul.
Trenersku priču započeo je pre deset godina u PK “Partizan” (Beograd). Nakon prvih šest godina sticanja trenerskog zanata u Srbiji, profesionalno znanje i plivačko iskustvo “preselio” je u Dubaji. Svoju energiju i posvećenost deci u plivanju, Vanja, svakodnevno prenosi, sada već deceniju, kroz sve aspekte programa učenja plivanja. Ovo je njegova priča o poverenju i plivanju!
Istrajnosti i posvećenosti! Buditi se u cik zore, uspešno sprovoditi dva treninga pre nego što prosečan čovek ustane iz kreveta, davati maksimum u svakom skoku, zaveslaju i okretu, i verovati da će se sav uloženi trud isplatiti i uputiti me na pobedničko postolje, postale su moje svakodnevne navike iz kojih sam izvukao osobine istrajnosti i posvećenosti koje sam počeo da praktikujem i u drugim sferama života. Iz tog razloga i koristim trajni glagol kada govorim o svojim plivačkim navikama, a danas životnim.
Ona znanja, veštine i tehnike koje jednom stekneš, retko zaboravljaš ukoliko su bile isključivo na strani tvog uspeha, ma šta on u tom trenutku bio. Poverenje u plivanje, imajući uvek na umu izreku “Koliko daš, toliko i dobiješ”, dovelo je do mog kognitivnog i emocionalnog razvoja, a kao posledicu formiralo Vanju kao osobu koja je uporna i predana svojim ciljevima, za koju granice ne postoje, koja se ne dvoumi, ne odustaje i uvek hrabro ide napred.
Potpuno poverenje u plivanje sam stekao jako rano, još u početnim godinama adolescencije koje nisu idealan primer godina u kojima je čovek stopostotno siguran u bilo šta. Meni je plivanje bilo moj siguran teren, mesto gde nema sukoba mišljenja, sasvim bezbedo tlo gde sam se uvek osećao dobro. Takvu sigurnost u nekog ili nešto, samo jako srećan čovek ima priliku da sretne, pa i da se sa njom združi. Takvo poverenje, prožeto strpljenjem, požrtvovanošću i naklonošću, moja porodica oduvek ima u mene, i ja u nju. Kada govorimo o budućnosti i onome što će proizaći iz mog poverenja u plivanje, rekao bih da je to proširenje porodice. Neko sam ko jasno postavlja svoje ciljeve i usmerava pažnju na dosezanje istih, pre ili kasnije, a jedno od mojih ciljeva jeste da učinim sve kako bi moja buduća deca imala poverenje u mene, krov pod kojim stanuju i život koji žive, kakvo sam ja, na sreću, stekao jako rano zahvaljujući plivanju.
Magični trougao koji čine dete (plivač, sportista), roditelj i trener je od krucijalnog značaja za celokupni bio-psiho-socijalni razvoj tog deteta. Tema je jako opširna, ali za pomenuti trougao je neophodno da sadžii zdravu harmoniju, poštovanje, zadovoljstvo, kao i međusobno poverenje svakog člana trougla. Roditelji su uzori svojoj deci i upravo iz tog razloga je važno da ih oni podržavaju i daju im konstantan vetar u leđa. Na taj način roditelji pokazuju poverenje u decu i omogućavaju im idealne uslove za ostvarenje punog potencijala. Moje roditelje nikada ne bih zamenio, jer da nije bilo njihove podrške koja je bila svakodnevno prisutna, nikada ne bih stekao samopouzdanje i upornost koje i dan danas imam i koristim u svim sferama života. Kao plivač sam, svojim trudom, radom i disciplinovanošću, zaslužio bezuslovno poverenje svojih roditelja i
trenera.
Kao trener, imao sam priliku da se suočim sa nekolicinom slučajeva u kojima sam uočio nedostatak poverenja u tom neminovnom trouglu. Iste sam težio da razuverim i ponudim objašnjenje zbog čega se nepoverenje pojavilo, izvučem pozitivno iz toga i pokušam, koliko je u mojoj moći, da usmerim trougao u pravi smer i povratim neophodno poverenje.
Koristiću reč koju si ti iskoristio za formulisanje pitanja, jer ona najbolje opisuje ono što sam osećao u situacijama kada sam davao sve od sebe na treninzima, bio disciplinovan, izbrisao iz vokabulara reči kao što su ne mogu, ne umem i neću, a rezultati u takmičarskoj trci su izostajali. Osećao sam se baš tako - iznevereno! To su za mene bili sitni porazi, male izgubljene bitke koje su se reprizirale u mojoj glavi pokušavajući da nađu razlog. I tu sam zapinjao. Razloga nije bilo, i zato sam osetio da gubim poverenje u plivanje. Da su te sitne izgubljene bitke, trke u kojima ne bih prišao ni blizu ličnom rekordu, nastavljale da se nižu bez ikakvog objašnjenja, vodile bi izgubljenom ratu, a moje poverenje u plivanje bi nestalo, verovatno ne bih ni primetio kada i gde. Takve stvari se dese kada im ne posvetiš pažnju koju zaslužuju i kada najmanje
očekuješ.
Ipak, imao sam trenera za poželeti. Uvek pokazujući inicijativu za razgovor, moj trener je težio da mi objasni i ono što je na prvi pogled neobjašnjivo. Nakon konstruktivnih razgovora sa njim, uvek bih se osećao bolje. Na jednostavan način mi je objašnjavao zašto su rezultati izostali, i zašto to nije smak sveta. Cilj koji smo obojica jurili za mene nije izgubljen, već je samo odložen, a to je ono što sam morao da naučim da razumem. Odjednom onaj iznevereni dečak više to nije bio.
Da si mi postavio pitanje sa kim bih danas voleo da se nađem u bazenu, ili isplivam trku, verujem da bih proveo mnogo vremena razmišljajući koga da izaberem. Kada bacim pogled na velikane iz sveta plivanja, a i samog sporta uopšte, jako je teško doneti odluku za koga se opredeliti. Međutim, s obzirom da je pitanje poverenja, i plivanja vezanih očiju, krug mogućih odgovora se daleko sužava i naprosto ne bih mogao da izaberem ni Majkla Felpsa, ni Katinku Hosu, ni Juseina Bolta, ni Mesija, ni Đokovića.
Izabrao bih, bez dvoumljenja, osobu sa kojom sam isplivao kilometre i kilometre ubazenu, kao i na otvorenim vodama, Anđelku Petrović. Ni sam više ne znam koliko smo puta plivali rame uz rame i ‘vukli’ jedno drugo, kako bismo izvukli maksimum na treningu. Tokom cele moje plivačke karijere, Anđelka je bila pored mene tokom treninga i takmičenja, proživela sa mnom lepe, a i one druge trenutke, i bila pravi prijatelj u svakom trenutku. Iz iskustava koje sam stekao sa Anđelkom, imam dovoljno razloga da verujem da bi me iskreno i precizno usmeravala u vodi i da ne bi dozvolila da se sudaram sa stazama dok su mi oči vezane.